želja srca

O ti , duso smirena , vrati se Gospodaru svome zadovaljna , a i On tobom zadovaljan , pa udji medju robove Moje , i udji u dzennet Moj ! El-Fedzr 27,28,29,30

06.03.2013.

ZAŠTO LJUDI VIŠE VOLE SAŽALJENJE OD NEČIJEG USPJEHA ?!!

Jedno od najvažnijih ljudskih osjećanja je ljubomora, zavist. Zato se ne treba hvaliti. Ljudi suviše zavide. Oni više vole sažaljenje nego nečiji uspjeh. Čak ne treba govoriti ni neku istinu o sebi koja vas ističe. Sažaljenje izaziva simpatije, a uspjeh neprijateljstvo. Na svim nivoima društva, kod bogatih i kod siromašnih to je jednako. Nesreća nekog prijatelja vas ne pogađa onoliko koliko to izgleda. Treba se stalno paziti, biti obazriv da bi čovjek preživio i izbjegao nesreće. Nikada se, znači, ne treba hvaliti ni najmanjim uspjehom, čak ni u vrlo rafiniranom društvu. Čim neko napusti društvo, odmah postaje meta razgovora. Nije se čak radilo o ličnim stvarima, gdje se neko zamjerio nekom, ne, to je jednostavno ono da čovjek mrzi čoveka. To nisu bili zli ljudi, ali instinkt da umanje drugog su sačuvali kao neophodnu potrebu. Ja mislim da je čovjek uvijek takav. E.S.

04.01.2013.

!!!

Varljivo je brdo Život,nema šta…I verući se Uz i silazeći Niz patimo za predjelima s one strane vrha,a vrh je sjenka...tren...sjenka trena....Vrh ... ti je bolan najveća prevara u čitavoj priči…

12.11.2012.

****

Čitaj me dušom, ne riječima sa usana. Onako, između redova, I sve ćeš tada znati.... Ako ti se ponekad učini kako sam drugačija nego inače, čitaj me srcem, I nećeš pogriješiti..

11.11.2012.

***

Stalno u životu tražimo neko objašnjenje. Gubimo vrijeme tražeći razlog. A ponekad ga nema. I ma koliko bilo tužno, to je objašnjenje.

08.11.2012.

!!

Ponekad se insan razbije na stotinu komada i svaki taj rasuti dio je priča... onako.... sama za sebe ...al ipak ostaje tih... ,,saburli,,...ne pravi veliku buku od svega toga ......

08.11.2012.

***

Svaki je čovjek priča za sebe. Dok sam bila dijete, ljudi su sjedili za kuhinjskim stolom i pričali svoje priče. To više ne radimo. A dok sjedimo za stolom i pričamo, to nisu samo trenuci u kojima ubijamo vrijeme. To je način prenošenja mudrosti. To su trenuci koji nam pomažu da živimo život vrijedan pamćenja. Usprkos zastrašujućoj moći tehnologije, mnogi od nas još ne žive dobro. Možda bismo trebali ponovo poslušati svoje priče. Većinu priča koje nam pričaju danas, napisali su romanopisci i scenaristi, glumili su ih glumice i glumci, to su priče koje imaju početak i kraj, priče koje nisu stvarne. Priče koje možemo jedni drugima pričati nemaju početak ni kraj. One su sjedalo u prvom redu na predstavi stvarnog iskustva. Iako se događaju u različito vrijeme i na različitim mjestima, imaju jednako ozračje. Na neki način, to su priče i o nama samima. Stvarne priče traju. U renutku kad smo ostali bez vremena za stanku, vremena za kontemplaciju, vremena za razmišljanje i čuđenje, prestali smo pričati priče. Život juri pokraj nas i tek su rijetki ljudi dovoljno snažni da se sami zaustave. Najčešće nas zaustavi nešto nepredviđeno i tek tada imamo vremena sjesti za stol u kuhinji života. Spoznati svoju priču i ispričati ju. Poslušati priče drugih ljudi. Sjetiti se da je stvaran svijet sazdan od takvih priča. Sve dok se ne zaustavimo ili, češće, dok nas nešto ne zaustavi, nadamo se da ćemo neki životni događaj "staviti" iza sebe te da ćemo nastaviti živjeti. Kad se zaustavimo, shvatimo da će određena životna pitanja biti s nama dok smo živi. Ponavljat ćemo ih iznova i iznova, svaki put s novom pričom, svaki put s velikim razumijevanjem, sve dok ne postanu dio naših blagoslova i mudrosti. To je način na koji nas život uči životu. Kad nemamo vremena saslušati tuđe priče, tražimo stručnjake da nam kažu kako živjeti. Što manje vremena zajedno provodimo za kuhinjskim stolom, to se više knjiga za samopomoć pojavljuje u knjižarama i na našim policama. Ali čitati takve knjige nije isto kao slušati priče o nečijem proživljenom iskustvu. Budući da smo prestali slušati jedni druge, vjerojatno smo zaboravili slušati, zaboravili smo učiti prepoznavati značenja i osjećati se ispunjeno običnim događajima u životu. Postali smo samotnjaci; čitatelji i promatrači, a ne sudionici.

07.11.2012.

***

Sreća može biti velika ili mala .a Tuga ....sve tuge su iste i nema tu nikakve razlike niti podjele ,,na velike i male,,...sreća je nalik na morske talase koji se pjenušaju ,naglo rastu i isto tako brzo nestanu na površini mora.....a Tuga ..ona je nalik na duboki ocean..ima svoju dubinu ..milje i milje tuge su u nama....kao nekakav miran i tih ambis bez dna.....

07.11.2012.

***

Što više godina čovjek ima to brže stari. I više prolazi. I tako svaki čovjek sve manje godina ima, jer godine koje su mu prošle i nisu više njegove. I sve više voli tišinu i to da ga na miru oslovi ugodna samost kao prisan drug, kao sagovornik koji mu odobrava i zamjera, koji mu bāja i šapće da su mnoge dionice života mogle biti drukčije da su ljudi bili drukčiji. I on s njima. Ali, dobro.

04.11.2012.

Kad bi ??

"Kad bismo shvatili vrijeme, razumjeli bismo i smrt. Kad bismo smrt razumjeli, umjeli bismo da živimo. Kad bismo umjeli živjeti, vrijeme bi nam bilo jasno...Osjećanje da nam izmiče vrijeme i da nikad nije dovoljno iskorišćeno, u prostoru ograničeno u svetilištima u kojima se zarađuje novac, da bismo pomoću njega kasnije gubili vrijeme." Život na ledu Luis Cohen Fusé

04.11.2012.

***

Ko želi nešto da uradi naći će način i vrijeme, a ko ne želi naći će izgovor...izgovora uvijek ima na pretek i svakakvih ..zato se ničemu ne treba čuditi .....


Noviji postovi | Stariji postovi

želja srca